Meni

 
 

Kapetan Miša Anastasijević

Znamenita ličnost

Kapetan Miša Anastasijević

Anastasijević (Poreč/Donji Milanovac, 24. februar 1803 – Bukurešt, 26. januar 1885) najpoznatiji je meštanin Donjeg MilanovcaRođen na ostrvu Poreč, u turbulentnim vremenima, koja su opredelila njegov život.

Odrastao je u siromašnoj porodici. Otac Anastas i majka Ruža bili su mu pravi uzor. Nažalost, majka mu ubrzo umire. Otac Anastas ženi se po drugi put i Miša dobija svoju drugu majku, Milju. Ona brine o Miši i nakon smrti oca.

Miša nije birao poslove. Odmalena čuvao je stoku kod imućnijih ljudi, radio u ribolovu, teglio brodove, ali trgovina je bila „ona“ koja ga je oduvek privlačila. Brzo je naučio da čita i piše. Poreč je tada bio središte svetskih trgovaca. Oduvek se govorio turski, nemački, rumunski, bugarski, ruski i, naravno, srpski jezik.

Zbog brojnih tadašnjih ratova i odmazdi od strane turaka, Miša se često selio, ali i uvek vraćao svom Poreču. Kao bistar mladić vrlo brzo je postao i učitelj – sa samo 12 godina. Tada je Porečka škola slavila 8 godina svog postojanja, a važila je i važi za sedmu otvorenu školu u Kneževini Srbiji, koja je tada još uvek bila pod Otomanskim vazalstvom.

Kažu za Mišu Anastasijevića da je odmalena pokazivao visoku inteligenciju. Кnjiga је bila njegov najbolji drug, a s „računom“ kao da se rodio. U skromnih prilikama sam je učio da čita i piše. Nekada i krišom, dok je šegrtovao.

Kako je poticao iz odmerene i čestite porodice, nije se plašio rada. Prve novce zaradio je od ribarenja. Koristio je čamac svoga oca od koga je i učio ribariti. Anastas, Mišin otac, bio je sitni trgovac i sitni zemljoradnik, ali i vrstan znalac u mrežarenju, što tada na Poreču nije bio zanat, već pravilo da se ubrojiš u Porečane. Znao je sve tokove i brzake na Dunavu, te je zbog večeg i boljeg ulova često noću, pod mesečinom, išao u ribolov.

Kažu da je Miši to zauvek ostalo u krvi, da je često sanjao kako lovi morune na Dunavu, ali da zapravo nikada lično nije morunu ulovio, te da mu je ostao nedosanjan san.

Šegrtovao je gde god je mogao. Najviše je voleo u trgovini da provodi vreme. Malo pored svoga oca, a kasnije više kod gospodara Jovana Stefanovića, vojvode Porečkog. Međutim, ostalo je zapisano, od Vuka Karadžića, da je Miša naučio čitati i pisati za pola školske godine, dok je drugim učenicima malo bilo i četiri godine. Ne treba čuditi što se govorilo da mali Miša brže i bolje đaka može naučiti čitanju i pisanju nego sam učitelj. Zato mu je prvi zvanični posao i bio posao učitelja.

Koliko je bila velika njegova preduzimljivost pokazivala je „glad“ za znanjem. U Poreču je imao priliku da susretne brojne trgovce iz Evrope, pa je brzo učio i druge strane jezike. Štavio je kože, koje je posle trampio za knjige od velikih trgovaca. S novcem je imao poseban odnos, gotovo ortački: „Novac ne sme da stoji. On mora, kao zdrav čovek, stalno da hoda i da čini nešto. Zato i postoji.“ 

Odmalena je Miša znao da želi u trgovce. Kada je Vojvoda Milenko Stojković proterao Turke s Poreča, iza njih ostale su barke pune soli. Narod, izmučen u ratovima, hrlio je po so, za sebe i stoku. Tada je Miša rešio da postane solski trgovac: „Ja sam s torbom triput prilazio i dobijao so. Tada sam video koliko je to lepo biti solski trgovac.“ .

Kako je pričao nemački, rumunski, turski i srpski jezik, brzo se zaposlio na carinarnici. Najpre na ostrvu Ada Kale, a potom i na Poreču. Svi su ga cenili, zbog učenosti i marljivosti. Ipak, Miša je imao svoje planove.

Oženio se Hristinom, ćerkom sveštenika Ilije Uroševića iz Brezaske, sela sa druge strane Dunava u Rumuniji. Imali su pet ćerki: Jelenu, Persidu, Ružicu, Saru i Anku, kao i sina Miloša koji je umro kao mali. Svoje ćerke udao je za ugledne Srbe tog vremena.

Preko brata svoje supruge Sime Uroševića, pisara na dvoru kneza Miloša Obrenovića upoznaje i samog kneza, s kojim ulazi u ortački posao u trgovini. Knez mu poverava potpunu kontrolu nad carinom na Dunavu.

Trguje stokom, solju, i jelenskim rogovima. Ubrzo širi svoje poslovanje na teritoriju Rumunije. Polovinom 19. veka osniva prvu multinacionalnu kompaiju i potpuno nadzire plovidbu na velikoj reci. Od kneza Miloša, u vreme kada kontroliše Podunavlje, Vlašku, unutrašnjost Srbije i Bugarsku, kao svojevrsnu plemićku titulu, dobija titulu kapetana dunavskog.  

Kažu da je tada bio prvi monopolista Kneževine Srbije. Sedište njegove kompanije bilo je u Bukureštu, gde je za njega radilo preko 10.000 ljudi. Imao je rudnike zlata i soli u Rumuniji, a na Dunavu preko 70 svojih trgovinskih lađa i 23 stovarišta, od Crnog mora do Beča. U međuvremenu od Miloša Velikog dobija i titulu majora što mu je značilo u međunarodnim poslovima. 

Majora Mišu Anastasijevića Porečani su obožavali. Nije se mogao naći niko ko bi rekao kakvu rđavu reč za njega. Svima je pomagao, ceneći odakle je potekao. Zbog silnog mu bogatstva ostalo je zapisano: „Za Kapetan Mišom samo dukati ostaju.“.

Ipak, nije Kapetana Mišu besmrtnim učinilo njegovo bogatstvo, već njegova humana dela. Sebe je izgradio čitajući, upoznajući svetske jezike, prilike i odnose. A kada ste svesni odakle ste potekli i kako ste donekud stigli, onda ste i svesni da deo toga treba i investirati u buduća pokolenja.

U našoj varoši toga doba, ne možete naći trgovca, učenjaka i čoveka, kome Dunavski kapetan Miša nije pomogao. Nema te osobe kojoj za pravu stvar, nije izašao u susret. Kažu da je trgovcima često praštao dugove. Da je siromašnim devojkama spremao miraz, kako bi se udale, a koliko je knjiga kupovao za školu, broja im nema. U njegovim „spahalucima“ sva deca imala su besplatno školovanje.

Porušena crkva Svetog Nikole u starom Donjem Milanovcu njegova je zadužbina. Cela je bila freskopisana, a sebi je tada ostavio i grobno mesto u porti. Danas možete uživati u prelepom ikonostasu od 40 fresaka u novom hramu Svetog Nikole, kao i freskama koje su sačuvane i prenete u novi hram, a koje je darovao „naš” Miša. Tu je, nekako „tiho“ preneto i sačuvano njegovo grobno mesto. Iako je po svojoj želji sahranjen u Kležnju u Rumuniji. 

Da li onda može da iznenadi njegova pomoć izgradnji Narodnog muzeja u Beogradu, otvaranje Beogradskog čitalištamnogih biblioteka širom Srbije? Školovao je mnogu decu i finansijski pomagao viđene učene ljude i političare svog doba.

Kada je svoju ćerku Saru udao za prestolonaslednika Đorđa Karađorđevića (unuka Crnog Đorđa od strane najstarijeg sina Alekse Karađorđevića), već se ozbiljno bavio politikom u Srbiji. Kažu da je u to vreme počeo da lobira za svog zeta na mesto kneza Srbije, te da je zbog tog braka, na Velikoj pijaci u Beogradu, u nadi da će podići budući dvor kneza i kneginje počeo izgradnju velelepnog Kapetan Mišinog zdanja, koje se procenjivalo na više od 80.000 zlatnih dukata. 

Te davne 1858. godine major Miša je predsedavao Svetoandrejskom skupštinom i došlo je do dinastijske smene. Ostala je kuloarska priča da je za lobiranje za svoga zeta potrošio više novca nego za zidanje palate. Ipak, nije uspeo u svojim planovima.

Pomalo neočekivano knez Miloš ponovo dolazi na presto Srbije i to Miši biva jasan znak da krene put Rumunije. Tada odlučuje da svoje zdanje ostavi narodu Srbije. 

Budući da se čekao mermer iz Italije, gradnja zdanja potrajala je još nekoliko godina, a kada je bilo završeno, Miša ga je poklonio. Zdanje uz sav nameštaj kao i opremu za prosvetni i naučni rad (hemijsku laboratoriju). U Kapetan Mišinom zdanju bili su smešteni Velika škola, Gimnazija, Ministarstvo prosvete, Narodna biblioteka i muzej. Danas se u njemu nalazi Rektorat Univerziteta u Beogradu.

Kapetan Miša Anastasijević preminuo je 27. januara 1885. godine u svojoj palati u Bukureštu (poklonio ju je rumunskom narodu, danas je u toj kući Narodna banka Rumunije). Sahranjen je na svom imanju u Kležnju, u crkvi koju je sam sagradio – hramu Svetog arhistratiga Mihajla.